Državljanin Srbije dr Šešelj

"Politika", 08.07.2011.

 

Šešelj zatražio godišnji odmor!

Ko se ovde još - osim njegovih radikala i kuma Vuka Draškovića koji jedva čeka da popije kafu s njim - javno seća Vojislava Šešelja dok mu Haški tribunal krši najosnovnija ljudska prava?

U iščekivanju presude za "veliko nedelo", tj. glavnu optužnicu, Šešelju, po treći put, sude za, formalno, nepoštovanje suda, a u stvarnosti - Šešelju, kao optuženiku i Šešelju kao odbrani optuženika Šešelja, sudi se zbog nepoštovanja tužilaštva, odnosno, pred sudom, suprostavljene strane.

Hajde što su reprezenti države Srbije, iz egoistično-političkih razloga, skrajnuli iz svoje "agende" svog građanina Šešelja koji, evo devetu godinu, čami čekajući presudu, iako je u Hag otišao promtno po obelodanjivanju optužnice, usput i dobrovoljno. Da razumemo ljude, imaju svoju muku, ali i latentan strah od njegovog potencijalnog povratka.

Ali, problem je što ZES-ova propaganda, posle sporazuma Tadić - Dačić, "poštujući bol" svog koalicionog partnera, pokušava, ne zanimajući se za posledice, da, pošto-poto, abolira Socijalističku partiju Srbiju, da minimizira njenu odgovornost za ratove, bedu i propast države, za sunovrat nacionalnog dostojanstva i javnog morala devedesetih godina. Na drugoj strani, Šešelja i njegovu politiku isti propagandni stožer spinuje u nemoguće - daje mu značaj (naravno, u negativnom smislu) koji on, objektivno, nikada nije imao, pogotovo ne u sadržaju političke moći ili državne funkcije koju je obnašao.

Veliku masu ljudi nikada ne možete da osvojite jednom, makar genijalnom, rečenicom (poput "Niko ne sme da vas bije"), ukoliko ideja koju propagirate svojom senkom ne natkrili sve aspekte ljudskog života, ne zaživi kao prava "industrija svesti".

To znaju i naši današnji propagandisti, koristeći sva moguća svetska propagandistička dostignuća i postignuća iz bliže i dalje prošlosti.

Pre tri godine, baš u vreme kada se ovde "navatavala" čarobna skupštinska brojka 126 za izbor nove vlade, predsednik Hondurasa Manuel Zelaja zgrozio je borce za slobodu štampe širom sveta kada je naredio svim TV i radio stanicama da dva sata dnevno vrše propagandu državne vlade. Bilo je to, navodno, preko potrebno zbog nepošteno male javne eksponiranosti koju je njegova vlada dobijala.

U knjizi "Istina o jeziku nacista", Viktor Klemperer je izračunao da su najčešće, javno ponavljane, floskule, za vladavine Nacional-socijalističke partije u domovini praktične propagande, bili, gle čuda, "državni čin" i "istorijski značaj" (doduše, i "kaznena ekspedicija"). Među porodičnim oglasima, pak, u ondašnjoj štampi najviše se pisalo o "ponositoj radosti" i "ponositoj žalosti", a oglasi su, uglavnom, počinjali sa: "Dao život za firera i otadžbinu".

Dokle, na kraju, stiže propagandizam u "svilenim rukavicama", mogli ste zaključiti, prekjuče, čitajući izjavu jednog člana libijskog (kontra)revolucionarnog komiteta, samo neki dan nakon što je NATO saopštio da je intenzivirao bombardovanje te zemlje: "Još

ranije smo očekivali početak ofanzive, a konačno smo jutros dobili zeleno svetlo od NATO i ofanziva prema Tripoliju je počela!" Podsetiću, Amerikanci su, kao i uvek do sada, diljem sveta, gde su vojno intevenisali, kao obrazloženje za agresiju izrekli onu poštapalicu da su tamo "ugroženi demokratija i životi ljudi".

U sva tri primera, sve sam, dakle, "viši" i "najviši" - globalni, državni, nacionalni ili građanski interes.

Ako sam dobro razumeo stav naše vlasti - mi koji, devedesetih, nismo bili na istoj političkoj strani sa Šešeljem i njegovima trebalo bi da se radujemo što on u Sheveningenu neosuđen robija deveto leto. U ime, trenutno aktuelnog, "najvišeg nacionalnog interesa" koji se, u julu 2011, zove "Evropa nema alternativu", a koji se, u vreme formiranja ove vlade, čitao kao "Ni Evropa ni Kosovo nemaju alternativu".

Istovremeno, neke Šešeljeve kolege po vokabularu, a po uticaju iz devedesetih, i moćniji od njega, danas participiraju u delu naše evrofanatične vlasti. Drugi, sa bivših jugoslovenskih prostora, pretvorili su se u golubove mira, pa čak i, poput šefa slovenačke ratne propagandne, gospodina Kacina, u opunomoćene tumače evropskih standarda od čijih "da" zavisi brzina srpskih evrointegracija.

Nedavni gost Beograda, nemački medijski stručnjak Peter Linden, tvrdi da, već posle prve dve sekunde čitanja teksta polovina čitalaca odustane od teme, a svega šest odsto ga pročita do kraja.

Ukoliko, uz takvu pretpostavku, neki moćni centar manipulisanja javnošću, kao u slučaju Šešelja, učini i dodatni "napor" da se "problem" izbriše iz fokusa naših malih mozgova, eto objašnjenja za kolektivni zaborav ili nezainteresovanost za sudbinu lidera pojedinačno najjače stranke u Srbiji, na izborima 2008. godine.

Da bi vas poštovali drugi, morate prvo da poštujete sebe. Ako ste vlast, onda je vaša odgovornost dodatna, jer morate da poštujete i štitite i državu i sopstveni narod i svakog građanina. A Šešelj je državljanin ove zemlje.