I Srbija u Sandžaku, i Sandžak u Srbiji

"Politika", 10.09.2010.

 

Raška oblast (Sandžak) je, ako ćemo da se gađamo istorijskim faktima - čast Kosovu - pravo rodno mesto srpske državnosti.

Stari grad Ras, Petrova crkva, Sopoćani, Ðurđevi stupovi, Trgovište (Pazarište)... i danas su vidljivi tragovi prve države Nemanjića.

Autore ZES-ove pobedničke parole "I Evropa i Kosovo", moram da razočaram. Nisu originalni. Lično mi je, na mapi bivše SFRJ, rahmetli Alija Izetbegović, u predvečerje prvih višestranačkih izbora, posle intervjua, napisao i svojeručno potpisao: I Bosna i Hercegovina i Jugoslavija!

Čuvam taj dragoceni dokument.

Za Rasima Ljajića prvi put sam čuo (i zamenio ga sa isvesnim Kasimom, istog prezimena, koji je, avaj, radio u MUP-u Srbije, zbog čega je moja redakcija morala da se izvinjava obojici), kada sam od njega, kao generalnog sekretara SDA Sandžaka, uzimao izjavu za "Borbu" povodom Vukove nes(p)retne metafore o "rukama koje nose turske barjake".

Ovoga leta, dve decenije potom, zastave Turske ponosno su je vijorile u Pazaru, u čast turskog premijera i srpskog predsednika...

Zoran Ðinđić je muftiji Zukorliću "sertifikovao" privatni Internacionalni univerzitet iz Novog Pazara; Koštuničina vlada je sandžačkim Muslimanima priznala preimenovanje u Bošnjake i darovala državno sveučilište; čak je i Slobodan Milošević onomad pomilovao Sulejmana Ugljanina i dozvolio mu povratak iz Istanbula.

Svaki od trojice državnih dužnosnika Srbije učinili su i ponešto dobro za građane Srbije muslimanske veroispovesti, a sadašnji predsednik načinio i podvig: uveo je, u aktuelnu Vladu, oba zavađena sandžačka politička lidera!

Na kraju krajeva, upravo je Ljajić, pre 20 godina, kod Izetbegovića, urgirao da baš Ugljanin dobije mesto političkog predvodnika sandžačkih Muslimana; i baš je Ugljanin, 1993, mlađahnog Zukorlića načinio verskim prvakom Bošnjaka.

Ovoliki uvod bio je potreban za vrlo jednostavan zaključak: pitanje položaja Bošnjaka u Srbiji je, prošle nedelje - nevezano s tim da li je Bošnjačko nacionalno vijeće zaista uputilo takav zahtev na adresu Ketrin Ešton - i formalno, nadajmo se nakratko, internacionalizovano.

Potpirivanje sandžačke vatre umnogome podseća na sled događaja koji su doveli do internacionalizacije "jugoslovenske krize", s kraja osamdesetih. Umesto da kao "cela Juga" ekspresno uđemo u Evropsku zajednicu, kao što je, sve je više svedoka, ponuđeno Anti Markoviću i Janezu Drnovšeku - voljom tadašnih republičkih paša i subaša, priz(i)vana je tzv. međunarodna zajednica, najpre kao medijator, na koncu i kao vrhovni i bespogovorni arbitar. Ta vrsta sucidnog političkog mazohizma išla je dotle da su se, recimo, Miloševićev Beograd i Kučanova Ljubljana, svađali oko svega i svačega, jedino su se slagali da - Jugoslaviji nisu potrebni višepartijski izbori!? Jasno je i zbog čega: srpski komunisti i dalje su verovali u reinkarnaciju crvene ideje na Crvenom trgu; slovenački su, pak, znali da bi višepartijski izbori na federalnom nivou dali legitimitet opstanku jugoslovenske zajednice.

Usledilo je rasturanje bivše zemlje: "dobre usluge" ponudili su nam OEBS, posmatrači EZ, "beli šlemovi", lord Karington, Badinterova komisija itd. Iz Predsedništva Srbije odbijana je i formula "4 plus 2" (federacija Srbije, Makedonije, Crne Gore i BiH; a konfederalna veza sa Slovenijom i Hrvatskom), i "konfederacija šest republika, i formula "šest suverenih država". Kosovo, kao što se da zaključiti, niko nije spominjao. Ono će biti internacionalizovano, tek kada je Srbija izgubila skoro sve započete bitke.

Država Srbija, danas, ne uskraćuje ni jedno vitalno nacionalno i versko pravo svojih građana Bošnjaka. Tačno je, u Sandžaku se veoma loše živi, ali tako je i u Babušnici, Medveđi, Požegi ili Plandištu. Da li je neodgovornost jednog ministarstva koje je, menjajući propise preko noći, onemogućilo nespornom pobedniku muftiji Zukorliću konstituisanje Saveta bošnjačke nacionalne manjine - dovoljan razlog za internacionalizaciju? Nije, jednako kao što to ne sme da bude ni neki politički analfabeta iz vrha vlasti koji Zukorlića optužuje (verujući da će to diskvalifikovati muftiju, a protežirati Ljajića ili Ugljanina) "da se bavi politikom umesto religijom".

Krene li, preksinoć odblokirano, odmrsivanje "kosovskog čvora" u negativnom pravcu po Srbiju, na dnevni red, sigurno, ponovo dolazi BiH, odnosno status srpskog entiteta u njoj. U tom smislu, valja i gledati na pokušaje reanimacije sandžačke autonomije iz doba komunističke revolucije, kao i pretnju iz arsenala "spojenih sudova" tipa "ako Srbi u BiH imaju pravo na otcepljenje, imaju i Bošnjaci u Srbiji". Tu leži i ključni motiv za internacionalizaciju.

Ostaje nada da je u korpi usaglasja u vezi s rezolucijom o Kosovu, pohranjeno i otvoreno sandžačko i - ono koje se osećalo u vazduhu - tzv. vojvođansko pitanje. U tom slučaju, predsednik Srbije ispao bi još i vešt trgovac. A ako izvuče još nešto za "južnu pokrajinu" (autonomiju za sever, zaštićene enklave i eksteritorijalnost manastira) ili ako Brisel izvadi našu kandidaturu iz kakve prašnjave fioke - još će moći da kaže kako je "učinio maksimum u datim okolnostima".