Luterova prostagma
I tome slično
"Danas", 13.09.2016.
Samo da "konstantujem" da mi je uspela mala prevara sa pozitivnim pominjanjem Kancelara već u prvoj rečenici - prošlu moju kolumnu vrhovna napredna služba za botovanje, jotovanje i pripadajuće drotovanje, naprosto je izignorisala... Što može da bude znak da će ubrzo i Srbija, kako nam je poželeo finski veleposlanik, postati jedna dosadna skandinavska zemlja, jer, vidite, i Kancelar se vratio svojoj (i Veberovoj) omiljenoj mirnodopskoj temi - protestantskoj etici i duhu kapitalizma.
No, svađajući se sa imaginarnim neprijateljima, "lenjivicima" i sličnim napoličarima, koji mu, kao, prebacuju što nema ni dan radnog staža van politike, naš Kancelar se skromno brecnuo kako on ima "svetovni i moralni profesionalni život", tj. poziv - njemu su politika, mesto premijera i vođenje Srbije, jelte, poziv!
I onda je, kolega mi, stipendista Republičke fondacije za razvoj naučnog i umetničkog podmlatka Srbije, što tako često ističe, kao svaki površni, na preskok čitalac Vebera, objasnio da "Beruf", na nemačkom, znači "poziv", te da je tu reč upotrebio Luter da bi objasnio kako pošteno, vredno ispunjavanje svetovnih dužnosti, svakoga od nas, nije ništa drugo nego način da ugodimo Bogu. Te je, docnije, iz tog termina "izbrisana religija" i ostalo je samo to - dužnost, predanost, marljivost, posvećenost kao jedini način da se neki posao pošteno radi.
Veber, međutim, kada piše o pojmu "poziv", kao jednoj od centralnih protestantskih dogmi - tvrdi nešto drugo od svog opunomoćenog tumača u Srbiji, Kancelara sprskog i cele Srbije. Pre nego što je ta reč "poprimila svoje značenje u profanom jeziku svih protestantskih naroda", ona nije postojala u ranijoj profanoj literaturi nijednog od tih naroda, pa čak ni kao sklonost za takav smisao te reči, osim - u propovednom jeziku jednog nemačkog mističara koji je imao ogroman uticaj na Lutera! Dakle, slušajte sad, šta tvrdi sam Veber: "Ta reč, u svom današnjem smislu, potiče iz prevoda Biblije i to - iz duha prevodilaca, a ne duha originala!" Zvuči vam asocijativno?
Kako Vučićevi savremeni protestantski kumiri i naredbodavci, oni što drmaju današnjom Evropom, čitaju i tumače, na primer, Dejtonski sporazum; kako tumače pravo na izjašnjavanje naroda i građana, na Krimu, na Kosovu i Metohiji, u Srpskoj, u Kataloniji, u Škotskoj...? Čitaju i tumače isključivo onako kako to odgovara njihovom političkom, ekonomskom, vojnom i ostalim egoističnim interesima. Prema tome, važan im je duh, a ne sadržaj, jer je sadržaj fakt, a slobodno tumačenje je pravo i privilegija onoga kome zakon leži u topuzu! Kad smo već kod Njegoša, ne anticipira li on jednom stihu "Luče mikrokozme" baš ovu situaciju i baš ovo vreme: "Zloća, zavist, adsko nasljedije; ovo čoj'ka niže skota stavlja; um ga, opet, s besmrtnima ravni."
Naravno da Kancelar, kao i svaki drugi građanin, ima pravo, potrebu, verovatno i ambiciju, da se "dokazuje koliko može i koliko je vredan", da se - kako to pre neki dan reče - "ostvaruje radom, marljivošću i predanošću, koja podrazumeva, opet, onu vrstu askeze koja je, takođe, u osnovi protestantizma". Ali, kao predsednik Vlade (tj. prvi među jednakima u toj vladi) koji je na svoja pleća dobrovoljno preuzeo kancelarska ovlašćenja, nema pravo da tom ličnom ambicijom - kao što je to učinio stavljajući svoj zlatni pečat na "Briselsku hrisovulju" ili prihvatajući raznorazne, po državni identitet Srbije opasne, vladarske prostagme iz Brisela i Vašingtona - zaseni i Ustav zemlje na koji se zakleo.